Utorak, 22 Ožujak 2016 14:27

Never give up, never surrender! – moja trkačka priča

Napisao/la Kaća
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Gle ovih budala što trče po ovoj vrućini! Stvarno nisu normalni!“ citirala bi samu sebe prije nekih pola godine kada bi netko protrčao pored mene, ni ne znajući da će možda i mene netko tako nazivati od trenutka od kad sam počela trčati sa Školom trčanja AK Noga iz Novske.

Od kada znam za sebe, rekreativno se bavim nekom vrstom sporta. U osnovnoj školi to je bio stolni tenis, u srednjoj i na fakultetu odbojka, a u ovim ozbiljnim, radno sposobnim godinama vozim bicikl i rekreativno ljeti pokušavam igrati tenis. Trčanje sam oduvijek mrzila, doslovno. Za mene je smisao sporta bila lopta i protivnik, a trčanje nije podrazumijevalo ni jedno ni drugo, nego isključivo monotone kretnje, preveliki napor nizašto i općenito dosadu.

Kada bi na tjelesnom odgoju trčali onih famoznih 6 minuta oko nogometnog igrališta, manje-više bih se uvijek pravila bolesna ili bi nekim čudom imala menstruaciju po peti put taj mjesec. Sve, samo da ne moram trčati. Godine su prolazile od tih satova tjelesnog odgoja, a da moje noge nisu potrčale dulje od 20 metara i moj negativni stav prema trčanju je bio postojan, kao trovremenski taft.

Međutim, unazad zadnjih nekoliko godina uz onaj već dobro poznati osjećaj apsolutne začuđenosti što to ljude tjera da okolo trčkaraju, pojavila se i nova senzacija, a to je bio osjeća divljenja, čak i blage ljubomore prema ljudima koji redovno trče. Odjednom mi je trčanje postalo fora, a biti trkač nešto super. Samoj sebi sam govorila kako moram počet s trčanjem, čak sam nekoliko puta i obukla tenisice u namjeri da krenem, međutim uvijek bi se predomislila i sjela na bicikl ili hodala. I dalje mi je sam čin trčanja u kojemu sam ja glavni akter bio iluzoran. Mističan. Neostvariv. Nešto poput Ekskalibura.

U međuvremenu sam ostala trudna, rodila sinčića i naravno, tjelesna aktivnost je osim kućanskih i majčinskih poslova spala na najniže grane otkad znam za sebe. Tko bi tad još i trčao, nisam baš po noći spavala i svaki slobodan trenutak sam koristila za nadoknadu sna. Tako je to trajalo sve do događaja koji mi je bio prekretnica u ostvarivanju trkačkih ambicija.

Na blagdan Velike Gospe u Novskoj se po prvi put održavala utrka Novskarun gdje se kroz divne ambijente šume trčala udaljenost od 8 kilometara. Kako mi je par prijatelja trčalo utrku suprug i ja smo ih došli podržati na cilju i ostati na fešti nakon utrke. Gledajući sve te ljude, mlade, stare, muškarce i žene kako utrčavaju u cilj znojni, umorni, sa mističnim osmjehom na licu čvrsto sam odlučila kako ću sljedeće godine ja isto tako utrčati u tu ciljnu arenu i isto se tako smijuljiti samoj sebi. Toliko sam to čvrsto odlučila da sam odmah rekla suprugu kako ću počet trčat i da me nagodinu bodri na tom istom mjestu.

Kako se nekada u životu stvari poslože upravo onako kako bi i trebale, ti isti prijatelji trkači su odlučili osnovati AK Noga te na zimu krenuti sa školom trčanja. Upravo tako nešto mi je trebalo. Unatoč svojoj izjavi koju skoro da nisam ovjerila kod javnog bilježnika da nagodinu trčim Novskarun, nisam imala dovoljno snage volje i motivacije da samostalno krenem s treninzima, pa mi je početak Škole trčanja u Novskoj došao ko' budali šamar, kako bi se reklo.

I dan danas pamtim prvi trening sa Školom. Bio je to 8. prosinca 2015. godine, startali smo točno u 17,30 sati i trčali smo 7 intervala po minutu trčanja, minutu i pol hodanja. Moja tjelesna sprema u tom trenutku je bila takva da sam na zadnjem intervalu trčanja imala osjećaj da ću izbaciti sadržaj želuca na obližnji parking. Sjetila sam se zašto mrzim trčanje. „Oooo, da. I dalje ga mrzim, neće to ići“ bile su moje misli tada. No, možda je jedna od mojih pozitivnih karakteristika u to vrijeme prevagnula i to me održalo u ekipi.

Činjenica je da ne volim odustajati, a pogotovo ne volim odustajati pred drugima, tako da sam unatoč paklenoj muci ostala na treninzima. Kako je vrijeme prolazilo, a intervali trčanja postajali duži, počela mi se sviđati ideja da postajem nekakav trkač amater i po prvi puta sam pomislila da bi mi se trčanje moglo i svidjet. No, nakon jedno mjesec dana treninga, dogodila mi se ozljeda skočnog zgloba. Dva i pol tjedna nisam mogla trčati sa ekipicom iz Škole i osjećala sam se grozno, kao gubitnik. Stalno sam razmišljala o njihovom napretku, i o činjenici kako ja sjedim doma i ne mogu ništa poduzeti dok me noga boli. Rekli bi ovisnici da sam proživjela sindrom ustezanja. Znači, trčanje mi se toliko svidjelo da sam došla do neke faze apstinencijske krize. Tko bi rekao, nakon toliko negativnih emocija prema trčanju u prošlosti.

Nakon preboljene ozljede vratila sam se treninzima, ali ne sa Školom trčanja jer su oni već daleko odmakli, nego s kolegicom iz Škole koja je i sama pretrpjela ozljedu. Naši treninzi su bili više dva koraka naprijed, jedan natrag jer smo se stalno borile s lošim zdravljem i lošim vremenskim uvjetima na cesti, no nismo odustajale. Ponekad bi nas, kada bi bilo loše vrijeme na trening natjerala samo čista volja za ne odustajanjem i želja da se otrči tih prvih 5 kilometara.

Osjećaj nakon prvih otrčanih 5 kilometara koje sam prešla za nekih 35 minuta bio je divan. Napokon sam shvatila čemu mističan osmjeh na licima trkača koji prođu ciljnu arenu. Taj osmjeh znači ponos, znači motivaciju, znači izdržljivost i znači snagu volje pojedinca da ostvari cilj koji si je zadao. Netko spominje endorfine, netko spominje serotonin i slične kemijske spojeve sreće koji se oslobađaju kod osoba koje trče, no kod mene se oslobađa velika želja za samodisciplinom i za neprestanim napretkom. Meni trčanje znači pomicanje ljestvice vlastite sposobnosti, pomicanje vlastitih granica i borba protiv same sebe. Sada znam da u trčanju možda nema lopte, ali ima protivnika. Protivnik si sam sebi. Kramer protiv Kramera, davitelj protiv davitelja, Kaća protiv Kaće. Pomicanjem granica izdržljivosti i ispunjavanjem zadanih ciljeva osjetim zadovoljstvo i spokoj na više razina, nešto u zen stilu.

Trenutačno sam u fazi u kojoj treniram istrčati 7 km u komadu. No, moram priznati da je trčanje i dalje borba. I dalje se borim sa svakim pretrčanim kilometrom. Nije lako. Ponekad ni sama ne znam što me gura naprijed, pogotovo nakon napornijeg radnog dana ili neprospavane noći. Ali osjećaj nakon odrađenog treninga i ostvarenog cilja je stvarno divan, definitivno bolji nego nakon vožnje biciklom. Mogu reći da trčim malim koracima za vlastite velike ciljeve. Polako tapkam prema tih 8 kilometara i prema svom prvom Novskarunu. Ipak, ne želim da suprug misli da nisam ozbiljna i da moja riječ ne vrijedi pišljiva boba. Kako za sada stvari stoje, na ovogodišnjoj utrci će me bodriti i on i sinčić Josip, kojemu će biti 18 mjeseci.

Završila bi citatom posade NSEA Protector iz poznatog filma Galaktička pustolovina, a koji mi je postao svojevrsni trkački i životni moto – „Never give up, never surrender!"

Pročitano 959 puta Poslijednja izmjena dana Utorak, 22 Ožujak 2016 14:35

Kalendar UTRKA


 

Osiječki FERIVI polumaraton
01.04.2017.

16. RIJEČKI POLUMARATON
23.04.2017.

14.BROMARA POLUMARATON SLAVONSKI BROD
14.05.2017.

32.PLITVIČKI MARATON
04.06.2017.

5.KARLOVAČKI CENER
09.06.2017.

UTRKA SISAK-TREBARJEVO 15KM
12.06.2017.

NOVSKA RUN
12.8.2017.

22.MEĐUNARODNA ŽUMBERAČKA UTRKA 15 KM SOŠICE
02.09.2017.

3.AURES FEST POLUMARATON POŽEGA 2017
02.09.2017.

23. VARAŽDINSKI POLUMARATON
17.09.2017.

26.ZAGREB MARATON
08.10.2017.

31.POLUMARATON „IVAN STAREK“ ZAGREB
12.11.2017.

 

 

POKROVITELJI KLUBA

 

casopis trcanje
novskain
novela
faber