Ponedjeljak, 08 Svibanj 2017 15:51

Nogice na Wingsima

Napisao/la Ivana Herceg
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
Nogice na Wingsima foto by: VIP

Daa.. I evo me doma,nakon skoro 24 neispavana sata, još uvijek puna energije, pod doživljajem Zadarske utrke, još uvijek ne prestaje. Pomalo umorna,iscrpljena i pod malim bolovima prepričala doživljaje, izljubila svoju bebicu i napokon spremna za tuširanje, ali nee! Ne mogu ni to. Palim svoj laptop i moram ovo podijeliti s Vama.

Jednostavno moram pronaći još koji mali atom snage i prepričati vam svoj prekrasni dan ! Pa krenimo.. odlazim kasno na spavanje koje se nije odužilo u moju korist. Buđenje, brzo spremanje, provjeravam sve stvari. Moja frendić ( MIRJANA CIBOCI) me čeka na parkiralištu. Ponašam se jako sretno, a ustvari nemam pojma di idem i što me čeka. Ali oke, pokušavam to prekriti nekom lošom šalom.

Sve sam otkrila, strah me je, ne znam koliko mogu izdržati, ne znam očekujem li previše, glava puna pitanja. Tu je MIMA koja daje odgovore na mojih tisuću pitanja. Ona vrlo opuštena sa smiješkom, a ja hm trudim se. Dolazimo u Zagreb gdje kupimo ekipicu i nastavljamo put za Zadar. Od Novske do Zagreba kiša nas prati u stopu, od Zagreba do Zadra promjenjivo. Napokon kiša prestaje, ulazimo u Zadar, ponovo kiša. Ne, ne sviđa mi se trenutno ništa, sve je tmurno, opet problemi u glavi što obući u čemu trčati, i onako si mislim zašto, zašto baš ja danas tu. Vrijeme dolazi sebi, kuži dan da treba biti sunčan.

Šetnjica i priprema

Iiii napokon nakon tolikog puta i ružnog vremena, stižemo u jezgru Zadra gdje ćemo pokupiti svoje startne brojeve. Sve je veliko, jutro je još uvijek, ljudi su hiperaktivni, puni energije, na čelu im piše „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“. Kupimo svoje brojeve za rok manje od dvije minute. Nastavljamo našu šetnju, upoznajemo dio na kojem ćemo startati. Kupimo stvari i slijedi meni jedan od vrlo stresnih faza prije utrke „presvlačenje“. Pokušavam sama sebe uvjeriti da ću uspjeti istrčati 10 km, ali onaj moj mališa u glavi uporno mi tvrdi da ja to ne mogu, da trčim svega 6 mjeseci, da je iza mene porod i operacija, da sam se previše umislila za ovaj dan. Puštam da mališa završi govor onda izbacim to sve, već spremna za start.

Dolazimo nazad u jezgru grada i približavamo se „ludilu“ koje se razvilo dok nas nije bilo. Smjestile smo se u našu zonu (3). Oko nas je hrpetina ljudi, svi su nabrijani, svi trčimo za jedan prekrasni cilj. Ali moj mališa nema mira. Iza mene je tjedan napornog treninga, te se unaprijed tješim da je on kriv za mojih minus 10 km koje ću pretrčati. Puštam to i prepuštam se vrištanju, plesanju i iznenađenjima koja upravo traju. Plešemo, skačemo, vrištimo, glupiramo se. Nee mi nismo na utrci ovo je san, ovakva atmosfera za utrku - ne nemoguće. Puštaju pjesmu “We Will Rock You“, u tom trenutku četiri zone još jače polude, kakva utrka, mi trenutno plešemo, mi smo za parti, kod nas je ludnica.

Zašto smo već počeli? Ja bih se ludirala

Atmosfera se mrvicu smirila i uskoro se oglasila truba koja je označila početak utrke. Još uvijek stojimo lagano plešemo, smijemo se, malo ubrzavamo hod, plešemo, ludiramo se još uvijek, nismo shvatili da ustvari to je počelo, čeka nas dug put, nije nas briga nama je super. Sa strane hrpetina ljudi koja nas podržava pljeskom, voditelj na bini još luđi, ne ide mi se nigdje s ovog mjesta. A onda polagano ubrzavamo, prešli smo kilometar za koji nam je trebalo čak osam minuta, ali bilo je presuper. Uslijedio je drugi kilometar i još uvijek sva sretna, još uvijek ne vjerujem koliko ljudi, koliko trkača i još sam ja, moja malenkost je tu. Trčimo kroz drugi kilometar, pokušavam se skoncentrirati, probati hvatati neki ritam i početi ozbiljno. Tu naravno dolazi moja prva kriza pod nazivom „ODUSTANI DOK JOŠ MOŽEŠ“, javlja se velika bol u listovima, oblijeva me znoj, vruće mi je, neugodno mi je, ljudi me gledaju ja sam se već preznojila. Napokon se budim iz sna negative i opuštam se, ponovno se predajem ludilu koje nije prestalo.

Ne mogu još uhvatiti ritam koji želim, puno je ljudi gužva je, tek smo krenuli, nismo se još klasirali, ali to je sve tu negdje. I tako izlazimo iz grada gdje slijedi mala uzbrdica, da znam Vi koji ovo čitate Vi „VINGSI“ reći će te da to nije ni blizu uzbrdici. Za vas je to mali nagib na cesti. No zahvaljujući mom posljednjem brdovitom treningu to je bilo brdo bez kraja. I dalje su tu ljudi koji navijaju i bodre nas. Razgledam uokolo i gledam tu prekrasnu situaciju. Odjednom skužim da sam na sasvim drugom djelu, nema te uzbrdice. Sad sam skroz opuštena, prepuštam se prekrasnom vjetru koji miriše na borovinu, prepuštam se vjetriću koji me rashlađuje i pomalo soli.

Slušalice mi ne trebaju

Iako mi je mobitel na ruci i slušalice za vratom jednostavno ne želim nikakvu glazbu, želim upiti svaku sekundu tog doživljaja. Prolazim kilometar za kilometrom ii uskoro stiže i prva okrjepa. Želim samo mrvicu vode da osvježim usta, želim to napraviti bez zaustavljanja. No ne prolazi bajno. Uzimam čašu u kojoj je coca-cola ii skroz razočarana opet padam. Daa, jadna, presušit ćeš do sljedeće okrijepe. Ali tu su super pozitivni ljudi koji me vraćaju svojom pozitivom u stvarnost. Nastavljam dalje, zadovoljna svojim tempom, zadovoljna svojim disanjem, ne mučim se, trčim opušteno. Želim se malo probiti naprijed i to mi uspijeva iz kilometar u kilometar.

Gdje je ta voda?

Slušam ljude svoje trkače, neki žele da auto već krene, neki žele kišu, neki žele još vode, a ja želim samo da ovo ne prestane nikada! Stižem do sljedeće okrijepe gdje mi je stvarno potrebna voda, želim vodu, sad stvarno želim vodu. Uzimam čašu u kojoj je bio red bull i ponovo se razočaram. Sad sam stvarno ljuta na sebe. Bacim pogled na čovjeka pokraj mene koji trči s tri čaše vode ii zamolim ga za jednu. On naravno pruža moju tako dugo čekanu čašu ovaj put s vodom. Pijem lagano svoju vodicu, koja me diže i osvježava za još puno novih kilometara.

Polijevam svoje ruke i osjećam se slobodno. Nastavljam trčati. Čekam taj deseti kilometar i onda mogu stati. I evo ubrzo dolazi desetka. Sva u čudu da sam izdržala, ne, ne želim odustati. Sad je to-to, sad trčim, trčim i neću stati. Sreća želi van kroz moja usta, želi svima reći da mogu još. Da nastavljam i dalje i želim s nekim čavrljati, dosta sam šutila. Skompam se s novim frendićem, trčimo zajedno oko kilometar. Nailazi vozilo s kamerom, vrištimo na nju, potrčavamo jače za njom dižemo atmosferu prema gore. Uskoro nakon toga sam se odvojila i želim još malo sama uživati u ovom trenutku. Prešla sam jedanaesti kilometar i lagano trčim u dvanaestom gdje već neko vrijeme u pozadini čujem zvukove koji dopiru iz auta koji će me uskoro preteći.

Tenisice mi se tope

Uzimam svoju zadnju okrjepu, polijevam ruke i bodrim samu sebe da stisnem do kraja. Zvuk je sve bliže, osjećam da moja stopala gore, imam osjećaj da mi se tenisice tope, mokra sam skroz, zvuk je sve bliže i bliže i bliže i nastaje blokada. Stala sam ! Zašto sam stala ? Pravim par koraka i atmosfera se podigla na najjače, ponovo trčim, sva sretna vratila sam seee! Nee sad sigurno ne odustajem. Dajem sve od sebe, stišćem sam koliko mogu. Taj ludi auto je sve bliže. Ne, ne dam mu se, neću mu se predati. Trčim taj trinaesti kilometar i četrnaesti dolazi. Auto je tu, za leđima mi je. U jednom trenutku ga želim da je tu u drugom ne, jer ne želim da ovo prestane, želim trčati do sutra ako treba, samo još malo želim biti tu. I on je tu napokon sve bliže i bliže, dijeli nas nekoliko metara, smijem se, uzimam svoj mobitel snimam taj trenutak u kojem će moja super utrka završiti. Ne ne dam se još uvijek se nedam. Trudim se, dolazim do 14,49 km i onda mu se prepuštam, prepuštam mu svoju utrku, želim da joj kaže stop. I da auto prolazi pokraj mene, stajem, ne nemoj stati hodaj, ne - stani. Sva pogubljena, utrka je gotova.

Osjećaj ponosa

Govorim sebi „Bravo Mala izdržala si“. Dijelim sreću s ostalim ljudima, svi smo sretni, svi smo uspjeli. Svi smo ostvarili taj jedan cilj zbog kojeg smo došli. Tu su i moje nezaobilazne suze radosnice, koje će zaključiti ovu sreću. I sad želim nazvati cijeli svijet, želim svima reći da sam preskočila svoj zamišljeni cilj od 10 kilometara. Želim svima reći kako sam ponosna na ove ljude oko sebe koji su zračili velikom pozitivom i nisu mi dopustili da odustanem. I hvala svima koji su mi omogućili ovaj doživljaj. I hvala pozitivcima za koje smo trčali, hvala na vašoj podršci. I da došla sam Te podržati u tome jer znam da Ti mene podržavaš u onome što ja ne mogu a ti možeš to, puno bolje od mene !

Hvala utrci za jedno novo i prekrasno iskustvo. A sad, sad idem pod tuš, idem završiti ovaj dan, a tek sutra, sutra kad se probudim i napokon budem svjesna da nisam odustala, da sam uspjela onda ću objaviti svoju priču. Laku noć runerice !

Pročitano 1611 puta Poslijednja izmjena dana Ponedjeljak, 08 Svibanj 2017 16:12

Kalendar UTRKA


 

Osiječki FERIVI polumaraton
01.04.2017.

16. RIJEČKI POLUMARATON
23.04.2017.

14.BROMARA POLUMARATON SLAVONSKI BROD
14.05.2017.

32.PLITVIČKI MARATON
04.06.2017.

5.KARLOVAČKI CENER
09.06.2017.

UTRKA SISAK-TREBARJEVO 15KM
12.06.2017.

NOVSKA RUN
12.8.2017.

22.MEĐUNARODNA ŽUMBERAČKA UTRKA 15 KM SOŠICE
02.09.2017.

3.AURES FEST POLUMARATON POŽEGA 2017
02.09.2017.

23. VARAŽDINSKI POLUMARATON
17.09.2017.

26.ZAGREB MARATON
08.10.2017.

31.POLUMARATON „IVAN STAREK“ ZAGREB
12.11.2017.

 

 

POKROVITELJI KLUBA

 

casopis trcanje
novskain
novela
faber